Europski parlament donio je rezoluciju kojom oštro osuđuje kineski zakon o etničkom jedinstvu i napretku, donesen 12. ožujka 2026. i politike asimilacije koje on uspostavlja. Traži od Kine da stavi taj zakon izvan snage, od Vijeća EU da aktivira globalni režim sankcija za ljudska prava protiv odgovornih dužnosnika te od država članica da suspendiraju svoje ugovore o izručenju s Kinom. Parlament također traži trenutačno oslobađanje nekoliko kineskih političkih zatvorenika. Tekst je političko stajalište: ne stvara izravnu pravnu obvezu.
Zakon o etničkom jedinstvu i napretku, koji je kineski Nacionalni narodni kongres donio 12. ožujka 2026. daje prednost mandarinskom u obrazovanju, javnom životu i medijima te ograničava kulturne, vjerske i jezične slobode nekoliko manjina, među ostalima tibetanske, hui, ujgurske, mandžurske i mongolske. Razlikuje se od zakona o etničkoj regionalnoj autonomiji iz 1984. Njegov izvanteritorijalni doseg omogućuje kazneni progon u inozemstvu osoba optuženih za potkopavanje etničkog jedinstva Kine, što Parlament naziva transnacionalnom represijom.
Osuđivanje politika asimilacijeParlament oštro osuđuje kineske represivne politike asimilacije i kršenja ljudskih prava koja iz njih proizlaze, osobito na Tibetu, u Xinjiangu i u Unutarnjoj Mongoliji.
Zahtjev za stavljanje zakona izvan snagePoziva Kinu da stavi zakon iz 2026. izvan snage kako bi poštovala svoje međunarodne obveze u pogledu nediskriminacije i zaštite etničkih i vjerskih manjina.
Aktiviranje režima sankcijaPoziva Vijeće EU da aktivira globalni režim sankcija za ljudska prava protiv dužnosnika i subjekata odgovornih za osmišljavanje i provedbu tog zakona.
Suspenzija ugovora o izručenjuPoziva sve države članice da suspendiraju svoje ugovore o izručenju s Kinom kako bi zaštitile progonjene osobe prisutne u Uniji od rizika transnacionalne represije povezanih s izvanteritorijalnim dosegom zakona.
Oslobađanje političkih zatvorenikaTraži trenutačno oslobađanje Choktrula Dorjea Ten Rinpochea, Paldena Yeshija, Ilhama Tohtija (dobitnika Nagrade Saharov), Gedhuna Choekyija Nyime (jedanaestog Panchen Lame) i mongolskog aktivista Hade te poziva na nastavak zagovaranja njihova slučaja pred Kinom.
Rezolucija je donesena s 439 glasova za, 52 protiv i 71 suzdržanim na elektroničkom poimeničnom glasovanju.
Ova rezolucija izražava političko stajalište Europskog parlamenta. Ne stvara pravnu obvezu za EU ni za države članice, ali poziva Vijeće da sankcionira kineske dužnosnike i države članice da suspendiraju svoje ugovore o izručenju s Kinom. Ako bi se ti zahtjevi ispunili, osobe kojima prijeti transnacionalna represija na području EU mogle bi biti bolje zaštićene. Parlament smatra da će taj zakon imati teške posljedice na odnose između Unije i Kine.
Europski parlament usvojio je rezoluciju kojom oštro osuđuje kineski zakon o etničkom jedinstvu i napretku, usvojen 12. ožujka 2026. i politike asimilacije koje on uvodi. Traži od Kine da stavi taj zakon izvan snage, od Vijeća da aktivira globalni režim sankcija za ljudska prava, a od država članica da suspendiraju svoje ugovore o izručenju s Kinom. No iza riječi u pitanju je kredibilitet Europe u području ljudskih prava.
Rezolucija Europskog parlamenta snažan je politički signal. Kineski zakon naziva instrumentom represivne asimilacije i transnacionalne represije te traži njegovo stavljanje izvan snage. Ukazuje na izvanteritorijalne odredbe koje Pekingu omogućuju da u inozemstvu progoni osobe optužene za potkopavanje kineskog „etničkog jedinstva“ i poziva države članice da suspendiraju svoje ugovore o izručenju kako bi zaštitile proganjane pojedince prisutne u Uniji. Načelno je to ispravno. Ali rezolucija nije zakon: ona ne obvezuje ni Vijeće da sankcionira ni države članice da bilo što suspendiraju. Parlament traži, on ne odlučuje.
Mehanizam je jednostavan: globalni režim sankcija EU-a za ljudska prava već postoji, ali njegova aktivacija zahtijeva jednoglasnost država članica u Vijeću. No nekoliko europskih prijestolnica oklijeva sankcionirati kineske dužnosnike iz straha od gospodarskih odmazdi. Rezolucija Parlamenta ne mijenja tu aritmetiku. Vrši politički pritisak, ali ne stvara trošak za one koji blokiraju. Rezultat: pozivi će ostati mrtvo slovo na papiru sve dok nacionalne vlade ne plate političku cijenu svojih izbora.
Izvanteritorijalni doseg kineskog zakona izravan je napad na suverenitet europskih država. Dopuštajući progon osoba na tlu EU-a za djela počinjena izvan Kine, Peking ignorira načelo teritorijalnosti kaznenog prava. Parlament traži od država članica da suspendiraju svoje ugovore o izručenju s Kinom. To je legitimna zaštitna mjera, ali ostaje u rukama vlada. Neke države članice, poput Italije ili Grčke, imaju stare ugovore o izručenju i oklijevaju suspendirati ih iz straha od diplomatskih ili gospodarskih odmazdi.
Parlament ne traži prekid ugovora, samo njihovu suspenziju. To je važna nijansa: nije riječ o prekidu odnosa, nego o zaštiti pojedinaca. Međutim, bez obvezujućeg mehanizma svaka će država članica odlučiti prema svojim interesima. Rezolucija također poziva UN-ova visokog povjerenika za ljudska prava da objavi ažurirano izvješće o zakonu iz 2026. I to je pusta želja: UN nema ovlast prisile nad Kinom.
Umjesto umnožavanja neobvezujućih poziva, EU bi svoje trgovinske i investicijske sporazume s Kinom mogao uvjetovati poštovanjem ljudskih prava. Pristup utemeljen na uzajamnosti i odgovornosti: ako Kina želi pristup europskom tržištu, mora poštovati minimalne norme. To bi za Peking stvorilo stvarni trošak, a ne puku izjavu. Parlament je mogao zatražiti od Komisije da preispita sveobuhvatni investicijski sporazum EU-a i Kine u svjetlu tog zakona. Nije to učinio. To je propuštena prilika da se riječi povežu s djelima.
Naposljetku, rezolucija traži oslobađanje političkih zatvorenika, među kojima je Ilham Tohti, dobitnik nagrade Saharov. To je moralna dužnost. Ali bez gospodarske ili diplomatske poluge ti će zahtjevi ostati bez učinka. Europa mora izabrati: ili će se zadovoljiti simboličnim osudama, ili će preuzeti odnos snaga. Usvojena rezolucija prvi je korak, ali nije dovoljna da zaštiti žrtve kineske represije.
Rezolucija koja osuđuje bez obveze ostavlja žrtve same pred represijom.
Europski parlament usvojio je rezoluciju kojom oštro osuđuje kineski zakon o etničkom jedinstvu i napretku, usvojen 12. ožujka 2026. i politike asimilacije koje on uvodi. Traži od Kine da stavi taj zakon izvan snage, od Vijeća da aktivira globalni režim sankcija za ljudska prava, a od država članica da suspendiraju svoje ugovore o izručenju s Kinom. No iza riječi u pitanju je kredibilitet Europe u području ljudskih prava.
Rezolucija Europskog parlamenta snažan je politički signal. Kineski zakon naziva instrumentom represivne asimilacije i transnacionalne represije te traži njegovo stavljanje izvan snage. Ukazuje na izvanteritorijalne odredbe koje Pekingu omogućuju da u inozemstvu progoni osobe optužene za potkopavanje kineskog „etničkog jedinstva“ i poziva države članice da suspendiraju svoje ugovore o izručenju kako bi zaštitile proganjane pojedince prisutne u Uniji. Načelno je to ispravno. Ali rezolucija nije zakon: ona ne obvezuje ni Vijeće da sankcionira ni države članice da bilo što suspendiraju. Parlament traži, on ne odlučuje.
Mehanizam je jednostavan: globalni režim sankcija EU-a za ljudska prava već postoji, ali njegova aktivacija zahtijeva jednoglasnost država članica u Vijeću. No nekoliko europskih prijestolnica oklijeva sankcionirati kineske dužnosnike iz straha od gospodarskih odmazdi. Rezolucija Parlamenta ne mijenja tu aritmetiku. Vrši politički pritisak, ali ne stvara trošak za one koji blokiraju. Rezultat: pozivi će ostati mrtvo slovo na papiru sve dok nacionalne vlade ne plate političku cijenu svojih izbora.
Izvanteritorijalni doseg kineskog zakona izravan je napad na suverenitet europskih država. Dopuštajući progon osoba na tlu EU-a za djela počinjena izvan Kine, Peking ignorira načelo teritorijalnosti kaznenog prava. Parlament traži od država članica da suspendiraju svoje ugovore o izručenju s Kinom. To je legitimna zaštitna mjera, ali ostaje u rukama vlada. Neke države članice, poput Italije ili Grčke, imaju stare ugovore o izručenju i oklijevaju suspendirati ih iz straha od diplomatskih ili gospodarskih odmazdi.
Parlament ne traži prekid ugovora, samo njihovu suspenziju. To je važna nijansa: nije riječ o prekidu odnosa, nego o zaštiti pojedinaca. Međutim, bez obvezujućeg mehanizma svaka će država članica odlučiti prema svojim interesima. Rezolucija također poziva UN-ova visokog povjerenika za ljudska prava da objavi ažurirano izvješće o zakonu iz 2026. I to je pusta želja: UN nema ovlast prisile nad Kinom.
Umjesto umnožavanja neobvezujućih poziva, EU bi svoje trgovinske i investicijske sporazume s Kinom mogao uvjetovati poštovanjem ljudskih prava. Pristup utemeljen na uzajamnosti i odgovornosti: ako Kina želi pristup europskom tržištu, mora poštovati minimalne norme. To bi za Peking stvorilo stvarni trošak, a ne puku izjavu. Parlament je mogao zatražiti od Komisije da preispita sveobuhvatni investicijski sporazum EU-a i Kine u svjetlu tog zakona. Nije to učinio. To je propuštena prilika da se riječi povežu s djelima.
Naposljetku, rezolucija traži oslobađanje političkih zatvorenika, među kojima je Ilham Tohti, dobitnik nagrade Saharov. To je moralna dužnost. Ali bez gospodarske ili diplomatske poluge ti će zahtjevi ostati bez učinka. Europa mora izabrati: ili će se zadovoljiti simboličnim osudama, ili će preuzeti odnos snaga. Usvojena rezolucija prvi je korak, ali nije dovoljna da zaštiti žrtve kineske represije.
Rezolucija koja osuđuje bez obveze ostavlja žrtve same pred represijom.
