Europski je parlament 10. ožujka 2026. usvojio izvješće o pristupu javnosti dokumentima institucija EU-a za razdoblje 2022. – 2024. Tim se tekstom ocjenjuje provedba Uredbe (EZ) br. 1049/2001, kojom se svakom građaninu jamči pravo na uvid u dokumente europskih institucija. U izvješću se daju preporuke za poboljšanje transparentnosti i pristupa informacijama.
Pravo pristupa dokumentima stup je europske demokracije. Građanima, novinarima i istraživačima omogućuje nadzor nad radom institucija. Izvješće obuhvaća godine 2022. – 2024. i uslijedilo je nakon nedavnih slučajeva (osobito presuda De Capitani i Public.Resource.Org) kojima su razjašnjena ograničenja tog prava. Izvjestiteljica Veronika Cifrová Ostrihoňová (Renew Europe, Slovačka) naglasila je potrebu modernizacije pravila suočenih s digitalnim izazovima.
Parlament je izvješće usvojio s 602 glasa za, 9 protiv i 8 suzdržanih. Posebno zahtijeva:
Izvješće također kritizira sporost institucija u odgovaranju na zahtjeve za pristup i preporučuje kraće rokove.
Tekst je usvojen velikom većinom: 602 zastupnika glasala su za, 9 protiv, a 8 je bilo suzdržano. Ova masovna potpora pokazuje da je transparentnost prioritet među strankama.
Iako ovo izvješće nema izravan pravni učinak, šalje snažan politički signal. Moglo bi dovesti do revizije Uredbe o pristupu dokumentima, što bi olakšalo vaše postupke za dobivanje informacija o europskim odlukama. Konkretno, lakše biste mogli pregledavati nacrte zakona, interne bilješke ili zapisnike sa sastanaka. Novinari i nevladine organizacije također bi dobili veće istraživačke kapacitete. U međuvremenu, svoje pravo već možete ostvariti podnošenjem zahtjeva dotičnoj instituciji putem njezine internetske stranice.
Europski parlament usvojio je 10. ožujka 2026. rezoluciju s 602 glasa za, 9 protiv i 8 suzdržanih, koja u ime transparentnosti zabija vrata. No iza prividnog jednoglasja tekst ne mijenja ni zarez u Uredbi 1049/2001: utvrđuje, osuđuje, traži. I upravo tu nastaje problem.
Parlament ponovno potvrđuje da je pristup dokumentima temeljno pravo. U pravu je. Ali pravo koje institucije nekažnjeno krše samo je kulisa. Brojke koje navodi poražavajuće su: Komisija je 2024. primila 6 938 početnih i 641 potvrdni zahtjev. Ponajprije, u 85 % ispitanih slučajeva nije odlučila u zakonskim rokovima, a u 60 % slučajeva kašnjenje je premašilo šezdeset radnih dana. Građanin koji čeka tri mjeseca na dokument već je izgubio političku uporabu informacije.
Rezolucija također ukazuje na revidirani interni okvir koji je Komisija usvojila 2024. Sužavanjem definicije onoga što je „dokument“, dodavanjem izuzetaka od registracije i pretpostavki o neotkrivanju, Komisija slabi doseg uredbe. Parlament traži poštovanje sudske prakse Suda. Ali tko kažnjava? Nitko. Tekst čak traži da se predvide moguće sankcije. To je priznanje: u ovakvom stanju transparentnost nije obvezujuća, ona je diskrecijska.
Ni Vijeće nije izuzetak. Parlament osuđuje označavanje LIMITE primijenjeno na većinu pripremnih dokumenata zakonodavnih postupaka u tijeku. Konkretno, to znači da građani ne mogu znati što njihova vlada zastupa u Bruxellesu prije nego što se odluka donese. Sud je ipak priznao pristup dokumentima radnih skupina Vijeća. Ali pristup se još mora zatražiti, a Vijeće sustavno odbija otvoriti dokumente trialoga: dnevne redove, dokumente u četiri stupca, zapisnike. Transparentnost postaje privilegij za upućene.
Parlament traži od Vijeća da proaktivno objavi stajališta država članica. Razmjeri odstupanja od stvarnosti su jasni: registar Vijeća imao je krajem 2024. više od 527 000 dokumenata, ali više od 72 % bilo je već dostupno. Problem nije količina, nego odabir. Dokumenti koji su važni, oni koji rasvjetljavaju odnose snaga, ostaju neprozirni. Rezolucija to kaže, ali bez izravnog učinka.
Prava poluga nije gomilanje političkih zahtjeva, nego obvezivanje onih koji odlučuju da polažu račune. Pristup utemeljen na supsidijarnosti i tržištu rekao bi: učinimo dokumente dostupnima po defaultu, sa strogo definiranim izuzecima i obvezujućim rokom odgovora, pod prijetnjom ništavosti odluke. Transparentnost mora biti trošak za upravu, ne za građanina. Parlament predlaže obuke, kampanje, alate. To je korisno, ali ne zamjenjuje sankciju. Komisija i Vijeće nemaju nikakav interes ubrzati ako kašnjenje ostaje bez posljedica.
Rezolucija također traži neovisni mehanizam nadzora nad klasifikacijama i redovitu reviziju od strane Europske ombudsmanice. Zašto ne, pod uvjetom da to tijelo ima ovlast odlučivanja, a ne samo davanja mišljenja. O umjetnoj inteligenciji Parlament zahtijeva transparentnost algoritama i podataka za treniranje. I tu, bez obvezujuće obveze, to će ostati pusta želja. Poduzeća pak znaju koliko košta netransparentnost: gube tržišta. Institucije ne gube ništa.
Pravo bez sankcije nije pravo, to je obećanje na papiru.
Europski parlament usvojio je 10. ožujka 2026. rezoluciju s 602 glasa za, 9 protiv i 8 suzdržanih, koja u ime transparentnosti zabija vrata. No iza prividnog jednoglasja tekst ne mijenja ni zarez u Uredbi 1049/2001: utvrđuje, osuđuje, traži. I upravo tu nastaje problem.
Parlament ponovno potvrđuje da je pristup dokumentima temeljno pravo. U pravu je. Ali pravo koje institucije nekažnjeno krše samo je kulisa. Brojke koje navodi poražavajuće su: Komisija je 2024. primila 6 938 početnih i 641 potvrdni zahtjev. Ponajprije, u 85 % ispitanih slučajeva nije odlučila u zakonskim rokovima, a u 60 % slučajeva kašnjenje je premašilo šezdeset radnih dana. Građanin koji čeka tri mjeseca na dokument već je izgubio političku uporabu informacije.
Rezolucija također ukazuje na revidirani interni okvir koji je Komisija usvojila 2024. Sužavanjem definicije onoga što je „dokument“, dodavanjem izuzetaka od registracije i pretpostavki o neotkrivanju, Komisija slabi doseg uredbe. Parlament traži poštovanje sudske prakse Suda. Ali tko kažnjava? Nitko. Tekst čak traži da se predvide moguće sankcije. To je priznanje: u ovakvom stanju transparentnost nije obvezujuća, ona je diskrecijska.
Ni Vijeće nije izuzetak. Parlament osuđuje označavanje LIMITE primijenjeno na većinu pripremnih dokumenata zakonodavnih postupaka u tijeku. Konkretno, to znači da građani ne mogu znati što njihova vlada zastupa u Bruxellesu prije nego što se odluka donese. Sud je ipak priznao pristup dokumentima radnih skupina Vijeća. Ali pristup se još mora zatražiti, a Vijeće sustavno odbija otvoriti dokumente trialoga: dnevne redove, dokumente u četiri stupca, zapisnike. Transparentnost postaje privilegij za upućene.
Parlament traži od Vijeća da proaktivno objavi stajališta država članica. Razmjeri odstupanja od stvarnosti su jasni: registar Vijeća imao je krajem 2024. više od 527 000 dokumenata, ali više od 72 % bilo je već dostupno. Problem nije količina, nego odabir. Dokumenti koji su važni, oni koji rasvjetljavaju odnose snaga, ostaju neprozirni. Rezolucija to kaže, ali bez izravnog učinka.
Prava poluga nije gomilanje političkih zahtjeva, nego obvezivanje onih koji odlučuju da polažu račune. Pristup utemeljen na supsidijarnosti i tržištu rekao bi: učinimo dokumente dostupnima po defaultu, sa strogo definiranim izuzecima i obvezujućim rokom odgovora, pod prijetnjom ništavosti odluke. Transparentnost mora biti trošak za upravu, ne za građanina. Parlament predlaže obuke, kampanje, alate. To je korisno, ali ne zamjenjuje sankciju. Komisija i Vijeće nemaju nikakav interes ubrzati ako kašnjenje ostaje bez posljedica.
Rezolucija također traži neovisni mehanizam nadzora nad klasifikacijama i redovitu reviziju od strane Europske ombudsmanice. Zašto ne, pod uvjetom da to tijelo ima ovlast odlučivanja, a ne samo davanja mišljenja. O umjetnoj inteligenciji Parlament zahtijeva transparentnost algoritama i podataka za treniranje. I tu, bez obvezujuće obveze, to će ostati pusta želja. Poduzeća pak znaju koliko košta netransparentnost: gube tržišta. Institucije ne gube ništa.
Pravo bez sankcije nije pravo, to je obećanje na papiru.
