Europski parlament je 11. ožujka 2026. usvojio rezoluciju o socijalnim prioritetima i prioritetima zapošljavanja za Europski semestar 2026. Ovaj tekst, koji je predstavila zastupnica Nela Riehl, definira stajalište Parlamenta o koordinaciji ekonomskih politika u EU-u, s naglaskom na kvalitetno zapošljavanje, socijalnu zaštitu i uključivost.
Europski semestar godišnji je ciklus koordinacije ekonomskih i proračunskih politika država članica EU-a. Svake godine Europska komisija objavljuje smjernice koje Parlament razmatra i o kojima glasuje rezoluciju. Za 2026. rasprava se odvija u kontekstu postpandemijskog oporavka, inflacijskih pritisaka i demografskih izazova. Parlament naglašava potrebu usklađivanja proračunske discipline i socijalnih ulaganja.
U svojoj rezoluciji Parlament:
Rezolucija je usvojena s 404 glasa za, 208 protiv i 20 suzdržanih. Ova široka potpora odražava konsenzus među glavnim političkim skupinama o potrebi održavanja snažne socijalne dimenzije u europskoj ekonomskoj koordinaciji.
Iako ova rezolucija izravno ne stvara nove zakone, ona utječe na preporuke koje će Komisija uputiti državama članicama. Konkretno, može potaknuti vašu vladu da:
Kao građanin, možete pratiti preporuke specifične za vašu zemlju i sudjelovati u nacionalnim savjetovanjima o Europskom semestru.
Europski parlament usvojio je rezoluciju koja Europski semestar pretvara u stroj za proizvodnju socijalnih ciljeva, a da pritom ne dira mehanizme koji stvarno odlučuju o potrošnji. Glasovanje (404 za, 208 protiv, 20 suzdržanih) ne stvara nikakvu pravnu obvezu, ali postavlja smjer: onaj ekonomske koordinacije koja je sve više opterećena zadaćama, a da nitko ne snosi njezin politički trošak.
Europski semestar godišnji je ciklus koordinacije ekonomskih i proračunskih politika država članica. Ugrađujući ciljeve europskog stupa socijalnih prava kao referentne kriterije, Parlament želi da siromaštvo, nezaposlenost mladih ili razlika u zaposlenosti osoba s invaliditetom teže jednako kao javni deficit. Problem nije u mjerenju tih pojava, nego u vjerovanju da dodatna tablica pokazatelja stvara radna mjesta ili izvlači djecu iz siromaštva. Svaki novi cilj dodaje sloj izvješćivanja, a ne euro rasta.
Parlament osim toga traži poseban proračun od 20 milijardi eura za europsko jamstvo za djecu i minimalno izdvajanje od 5 % sredstava ESF+ za siromaštvo djece. Ti su iznosi upućeni proračunskom tijelu, ali ne govore ništa o tome kako će se novac trošiti. Iskustvo strukturnih fondova pokazuje da se stope apsorpcije i učinkovitost potrošnje znatno razlikuju ovisno o nacionalnim upravama. Postaviti minimalnu potrošnju bez uvjetovanja rezultatima znači nagraditi države koje najviše troše, a ne one koje postižu rezultate.
Rezolucija tvrdi da Semestar mora poštovati supsidijarnost i nacionalne nadležnosti. Ali istodobno traži da se preporukama po zemljama ocjenjuje usklađenost nacionalnih proračuna s minimalnim sredstvima dodijeljenima za borbu protiv siromaštva djece. Drugim riječima, Bruxelles bi određivao prioritet potrošnje, a države članice snosile bi političku odgovornost za provedbu. Taj prijenos odgovornosti bez prijenosa ovlasti upravo je ono što građani zamjeraju Uniji: ciljevi odlučeni negdje drugdje, troškovi preuzeti ovdje.
Parlament također traži da socijalni partneri i civilno društvo budu sustavno uključeni u Semestar. Na papiru je to dobra namjera. U praksi to dodaje obvezne konzultacije i rokove, a da se ne zna tko konačno odlučuje. Za malo i srednje poduzeće koje čeka administrativno pojednostavljenje svaki novi sloj upravljanja dodatni je trošak. Rezolucija to napola priznaje pozivajući da pojednostavljenje očuva socijalna prava, ali ne kaže kako pomiriti jedno s drugim.
Pristup utemeljen na supsidijarnosti sastojao bi se u tome da se državama članicama prepusti definiranje vlastitih socijalnih ciljeva, da se europska sredstva uvjetuju mjerljivim rezultatima, a ne stopama potrošnje, te da se uklone preklapanja između Semestra, ESF+ i nacionalnih planova oporavka. Parlament je mogao zatražiti neovisnu procjenu učinkovitosti postojeće socijalne potrošnje prije nego što zatraži dodatnih 20 milijardi. Nije to učinio.
Rezolucija ne stvara pravne obveze, ali jača dinamiku: onu Unije koja proizvodi ciljeve i pokazatelje, a državama članicama ostavlja da pronađu novac i suoče se s biračima. Glasovanje 11. ožujka 2026. pokazuje široku većinu za taj pristup. 208 glasova protiv i 20 suzdržanih podsjećaju da manjina odbija to širenje područja ekonomske koordinacije na sve socijalne politike.
Iz siromaštva se ne izlazi s pokazateljima, iz njega se izlazi s radnim mjestima i rastom.
Europski parlament usvojio je rezoluciju koja Europski semestar pretvara u stroj za proizvodnju socijalnih ciljeva, a da pritom ne dira mehanizme koji stvarno odlučuju o potrošnji. Glasovanje (404 za, 208 protiv, 20 suzdržanih) ne stvara nikakvu pravnu obvezu, ali postavlja smjer: onaj ekonomske koordinacije koja je sve više opterećena zadaćama, a da nitko ne snosi njezin politički trošak.
Europski semestar godišnji je ciklus koordinacije ekonomskih i proračunskih politika država članica. Ugrađujući ciljeve europskog stupa socijalnih prava kao referentne kriterije, Parlament želi da siromaštvo, nezaposlenost mladih ili razlika u zaposlenosti osoba s invaliditetom teže jednako kao javni deficit. Problem nije u mjerenju tih pojava, nego u vjerovanju da dodatna tablica pokazatelja stvara radna mjesta ili izvlači djecu iz siromaštva. Svaki novi cilj dodaje sloj izvješćivanja, a ne euro rasta.
Parlament osim toga traži poseban proračun od 20 milijardi eura za europsko jamstvo za djecu i minimalno izdvajanje od 5 % sredstava ESF+ za siromaštvo djece. Ti su iznosi upućeni proračunskom tijelu, ali ne govore ništa o tome kako će se novac trošiti. Iskustvo strukturnih fondova pokazuje da se stope apsorpcije i učinkovitost potrošnje znatno razlikuju ovisno o nacionalnim upravama. Postaviti minimalnu potrošnju bez uvjetovanja rezultatima znači nagraditi države koje najviše troše, a ne one koje postižu rezultate.
Rezolucija tvrdi da Semestar mora poštovati supsidijarnost i nacionalne nadležnosti. Ali istodobno traži da se preporukama po zemljama ocjenjuje usklađenost nacionalnih proračuna s minimalnim sredstvima dodijeljenima za borbu protiv siromaštva djece. Drugim riječima, Bruxelles bi određivao prioritet potrošnje, a države članice snosile bi političku odgovornost za provedbu. Taj prijenos odgovornosti bez prijenosa ovlasti upravo je ono što građani zamjeraju Uniji: ciljevi odlučeni negdje drugdje, troškovi preuzeti ovdje.
Parlament također traži da socijalni partneri i civilno društvo budu sustavno uključeni u Semestar. Na papiru je to dobra namjera. U praksi to dodaje obvezne konzultacije i rokove, a da se ne zna tko konačno odlučuje. Za malo i srednje poduzeće koje čeka administrativno pojednostavljenje svaki novi sloj upravljanja dodatni je trošak. Rezolucija to napola priznaje pozivajući da pojednostavljenje očuva socijalna prava, ali ne kaže kako pomiriti jedno s drugim.
Pristup utemeljen na supsidijarnosti sastojao bi se u tome da se državama članicama prepusti definiranje vlastitih socijalnih ciljeva, da se europska sredstva uvjetuju mjerljivim rezultatima, a ne stopama potrošnje, te da se uklone preklapanja između Semestra, ESF+ i nacionalnih planova oporavka. Parlament je mogao zatražiti neovisnu procjenu učinkovitosti postojeće socijalne potrošnje prije nego što zatraži dodatnih 20 milijardi. Nije to učinio.
Rezolucija ne stvara pravne obveze, ali jača dinamiku: onu Unije koja proizvodi ciljeve i pokazatelje, a državama članicama ostavlja da pronađu novac i suoče se s biračima. Glasovanje 11. ožujka 2026. pokazuje široku većinu za taj pristup. 208 glasova protiv i 20 suzdržanih podsjećaju da manjina odbija to širenje područja ekonomske koordinacije na sve socijalne politike.
Iz siromaštva se ne izlazi s pokazateljima, iz njega se izlazi s radnim mjestima i rastom.
