Europski parlament je 22. siječnja 2026. usvojio rezoluciju kojom osuđuje pokušaj preuzimanja litvanske javne audiovizualne grupe (LRT) od strane vlade. Ovaj se slučaj smatra ozbiljnom prijetnjom demokraciji i neovisnosti medija u Litvi.
Godine 2025. litvanska vlada predložila je zakon kojim se mijenja upravljanje javnim radiodifuzerom LRT, omogućujući vladi izravno imenovanje članova upravnog odbora. Ova inicijativa shvaćena je kao pokušaj stavljanja ruke na neovisni medij, što je izazvalo oštre kritike medijskih organizacija i političke oporbe. Europski parlament se pozabavio ovim pitanjem, smatrajući da je sloboda medija temeljni stup demokracije.
U svojoj rezoluciji Europski parlament:
Rezolucija je usvojena s 385 glasova za, 165 protiv i 35 suzdržanih. Ova široka potpora pokazuje da većina europskih zastupnika ovaj slučaj smatra pitanjem načela za Europsku uniju.
Ova rezolucija šalje snažan signal: Europska unija ne tolerira pokušaje ušutkavanja neovisnih medija. Za litvanske građane to znači da Europski parlament stoji uz njih u obrani njihovog prava na slobodne i pluralističke informacije. Za sve Europljane to je podsjetnik da je sloboda medija temeljna vrijednost EU-a koju treba štititi u svim okolnostima. Rezolucija nema obvezujuću pravnu snagu, ali vrši politički pritisak na litvansku vladu i Europsku komisiju da djeluju.
Europski parlament usvojio je 22. siječnja 2026. rezoluciju koja osuđuje pokušaje političkog preuzimanja kontrole nad litavskom javnom audiovizualnom grupacijom LRT. Tekst nije obvezujući, ali imenuje precizan mehanizam: izmjenu zakona kako bi se snizio prag za razrješenje glavnog direktora, uklonilo zahtjev za razlogom javnog interesa i uvelo tajno glasovanje. Upravo ta tri poluga organiziraju političko preuzimanje, a ne kvaliteta programa.
Sniziti prag za razrješenje glavnog direktora LRT-a, ukloniti zahtjev za razlogom javnog interesa i uvesti tajno glasovanje znači oduzeti pravu njegovu ulogu zaštite od samovolje. Razrješenje odlučeno običnom većinom, bez objektivnog opravdanja i bez mogućnosti provjere glasovanja, pretvara mjesto uredničkog vodstva u politički trofej. Mehanizam je jednostavan: onaj koji imenuje i razrješava bez ograničenja kontrolira sadržaj, a urednička neovisnost postaje obećanje bez jamstva.
Parlament podsjeća da članak 5. europske uredbe o slobodi medija nameće transparentne i objektivne postupke imenovanja i razrješenja te da svako prijevremeno razrješenje mora ostati iznimno i opravdano. Rezolucija također traži od Seimasa da smanji broj mjesta dodijeljenih osobama koje imenuju politička tijela u vijeću LRT-a. To je pravi smjer: manje politike u upravljanju, više profesionalnih kriterija. Ali rezolucija ne prepisuje zakon. Lopta ostaje u dvorištu litavskih izabranih dužnosnika, koji moraju odgovarati za svoje glasove.
Zamrznuti ili smanjiti proračun LRT-a bez objektivne ekonomske nužnosti znači upotrijebiti proračun kao instrument pritiska. Parlament to jasno kaže: ta je praksa nespojiva s člankom 5. stavkom 3. europske uredbe o slobodi medija, koja zahtijeva postupke financiranja utemeljene na transparentnim i objektivnim kriterijima, koji jamče dostatna, održiva i predvidiva sredstva. Mehanizam je i ovdje neumoljiv: javni medij lišen predvidivih sredstava postaje ranjiv na političke arbitraže, a njegova sposobnost istraživanja vlasti slabi.
Rezolucija traži od Komisije da nadzire situaciju i da u slučaju neusklađenosti upotrijebi postupke zbog povrede prava i alatni paket za vladavinu prava. To je legitiman pritisak, ali dolazi naknadno. Pristup utemeljen na supsidijarnosti zahtijevao bi institucionalna jamstva unaprijed: višegodišnje financiranje vezano uz indeks, neovisno o dobroj volji vlade, i upravljanje u kojem stručnjaci za informiranje, a ne stranački aparati, imenuju vodstvo. Parlament je mogao tražiti da se financiranje LRT-a utvrdi objektivnom formulom, manje diskrecijskom.
Tekst s pravom osuđuje političke pritiske, ali šuti o jednoj točki: konkurenciji u audiovizualnom sektoru. Neovisni javni medij ne mora biti jedini akter ni najveći da bi bio koristan. Sloboda medija jača i pluralističkim ekosustavom u kojem se privatni mediji mogu razvijati bez pretjeranih regulatornih prepreka. Europski parlament mogao je podsjetiti da je najbolje jamstvo protiv političkog preuzimanja raznolikost izvora i sloboda poduzetništva u medijima.
Naposljetku, rezolucija s pravom osuđuje napade na javne medije, ali generalizira pripisujući te napade „akaterima krajnje desnice“. Kritika javnih medija legitimna je u demokraciji, a svođenje te kritike na ideološku etiketu slabi argument. Osuditi treba mjere koje organiziraju političku ovisnost, a ne rasprave o financiranju ili misiji LRT-a. Tu razliku valja napraviti, pod prijetnjom da se pravedan cilj pretvori u optužbu za namjeru.
Zakon koji omogućuje razrješenje direktora bez razloga i tajno glasovanje nije reforma, to je preuzimanje kontrole.
Europski parlament usvojio je 22. siječnja 2026. rezoluciju koja osuđuje pokušaje političkog preuzimanja kontrole nad litavskom javnom audiovizualnom grupacijom LRT. Tekst nije obvezujući, ali imenuje precizan mehanizam: izmjenu zakona kako bi se snizio prag za razrješenje glavnog direktora, uklonilo zahtjev za razlogom javnog interesa i uvelo tajno glasovanje. Upravo ta tri poluga organiziraju političko preuzimanje, a ne kvaliteta programa.
Sniziti prag za razrješenje glavnog direktora LRT-a, ukloniti zahtjev za razlogom javnog interesa i uvesti tajno glasovanje znači oduzeti pravu njegovu ulogu zaštite od samovolje. Razrješenje odlučeno običnom većinom, bez objektivnog opravdanja i bez mogućnosti provjere glasovanja, pretvara mjesto uredničkog vodstva u politički trofej. Mehanizam je jednostavan: onaj koji imenuje i razrješava bez ograničenja kontrolira sadržaj, a urednička neovisnost postaje obećanje bez jamstva.
Parlament podsjeća da članak 5. europske uredbe o slobodi medija nameće transparentne i objektivne postupke imenovanja i razrješenja te da svako prijevremeno razrješenje mora ostati iznimno i opravdano. Rezolucija također traži od Seimasa da smanji broj mjesta dodijeljenih osobama koje imenuju politička tijela u vijeću LRT-a. To je pravi smjer: manje politike u upravljanju, više profesionalnih kriterija. Ali rezolucija ne prepisuje zakon. Lopta ostaje u dvorištu litavskih izabranih dužnosnika, koji moraju odgovarati za svoje glasove.
Zamrznuti ili smanjiti proračun LRT-a bez objektivne ekonomske nužnosti znači upotrijebiti proračun kao instrument pritiska. Parlament to jasno kaže: ta je praksa nespojiva s člankom 5. stavkom 3. europske uredbe o slobodi medija, koja zahtijeva postupke financiranja utemeljene na transparentnim i objektivnim kriterijima, koji jamče dostatna, održiva i predvidiva sredstva. Mehanizam je i ovdje neumoljiv: javni medij lišen predvidivih sredstava postaje ranjiv na političke arbitraže, a njegova sposobnost istraživanja vlasti slabi.
Rezolucija traži od Komisije da nadzire situaciju i da u slučaju neusklađenosti upotrijebi postupke zbog povrede prava i alatni paket za vladavinu prava. To je legitiman pritisak, ali dolazi naknadno. Pristup utemeljen na supsidijarnosti zahtijevao bi institucionalna jamstva unaprijed: višegodišnje financiranje vezano uz indeks, neovisno o dobroj volji vlade, i upravljanje u kojem stručnjaci za informiranje, a ne stranački aparati, imenuju vodstvo. Parlament je mogao tražiti da se financiranje LRT-a utvrdi objektivnom formulom, manje diskrecijskom.
Tekst s pravom osuđuje političke pritiske, ali šuti o jednoj točki: konkurenciji u audiovizualnom sektoru. Neovisni javni medij ne mora biti jedini akter ni najveći da bi bio koristan. Sloboda medija jača i pluralističkim ekosustavom u kojem se privatni mediji mogu razvijati bez pretjeranih regulatornih prepreka. Europski parlament mogao je podsjetiti da je najbolje jamstvo protiv političkog preuzimanja raznolikost izvora i sloboda poduzetništva u medijima.
Naposljetku, rezolucija s pravom osuđuje napade na javne medije, ali generalizira pripisujući te napade „akaterima krajnje desnice“. Kritika javnih medija legitimna je u demokraciji, a svođenje te kritike na ideološku etiketu slabi argument. Osuditi treba mjere koje organiziraju političku ovisnost, a ne rasprave o financiranju ili misiji LRT-a. Tu razliku valja napraviti, pod prijetnjom da se pravedan cilj pretvori u optužbu za namjeru.
Zakon koji omogućuje razrješenje direktora bez razloga i tajno glasovanje nije reforma, to je preuzimanje kontrole.
