Europski parlament usvojio je tekst koji se odnosi na europsku građansku inicijativu „Moj glas, moj izbor: za siguran i dostupan pobačaj“. Ovaj akt naglašava predanost EU zdravlju i pravima žena u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Tekst se usredotočuje na osiguravanje pristupa sigurnim medicinskim uslugama za sve građane Unije.
Tekst se temelji na registriranoj europskoj građanskoj inicijativi (EGI) koja je prikupila više od milijun potpisa. Ciljevi su u skladu s Ugovorom o funkcioniranju EU, Poveljom o temeljnim pravima i međunarodnim konvencijama. Primarni cilj je promicati pristup sigurnim i legalnim pobačajima diljem Europske unije, priznajući to kao dio temeljnih prava.
Tekst predstavlja stav Europskog parlamenta. Provedba ovisi o naknadnim aktivnostima Europske komisije i država članica, uz poštivanje njihove nadležnosti u zdravstvu. Komisija mora odgovoriti na inicijativu u roku od šest mjeseci od njezine validacije konkretnim prijedlozima ili mjerama.
Tekst ima za cilj podići svijest javnosti i usmjeriti političku raspravu. Za građane naglašava važnost pristupa sigurnoj zdravstvenoj skrbi. Za države članice služi kao smjernica za usklađivanje politika, uz istovremeno priznavanje njihove nadležnosti. Može utjecati na buduće zakonodavstvo i financiranje u području javnog zdravstva i jednakosti.
Europski parlament usvojio je 17. prosinca 2025. rezoluciju kojom prihvaća građansku inicijativu „Moj glas, moj izbor“ i traži od Komisije da uspostavi mehanizam solidarnosti za pobačaj. No taj tekst nema nikakav obvezujući učinak: poziva, ponavlja, potiče. 1,2 milijuna potpisa postaje pusta želja, a račun ostaje u limbu sljedećeg financijskog okvira.
Zdravstvo ostaje nacionalna nadležnost. Unija može podupirati, koordinirati, financirati projekte, ali ne može ni zakonodavno uređivati pristup pobačaju ni nametati standarde državama. Rezolucija to napola priznaje govoreći o mehanizmu „otvorenom za države članice koje to žele“ i „bez zadiranja u nacionalne zakone i propise“. Osim što se sustav kojim poziva, financijska potpora Unije državama koje nude siguran pobačaj svakoj osobi s boravištem u Uniji, svodi na to da zajednički proračun plaća politike koje neke države odbijaju. Pokazana velikodušnost nije prijenos nadležnosti, ali stvara politički i proračunski pritisak koji zaobilazi načelo supsidijarnosti.
Mehanizam solidarnosti još ne postoji: bio bi potreban zakonodavni prijedlog Komisije, a zatim suglasnost Vijeća i Parlamenta. Rezolucija samo traži taj prijedlog. U međuvremenu su građani koji su potpisali EGS dobili tek izjavu o namjeri. Cijena čekanja je stvarna: žene i dalje putuju iz jedne države u drugu, s troškovima i rizicima koje to nosi, dok se postojeća europska sredstva, poput programa EU4Health, ne koriste u punoj mjeri za pristup spolnom i reproduktivnom zdravlju (točka 6).
Točka 7 ponavlja poziv da se pravo na pobačaj upiše u Povelju o temeljnim pravima i potiče Vijeće da sazove konvenciju za reviziju ugovora. To je politički zahtjev, a ne pravna izmjena. Revizija ugovora zahtijeva jednoglasnost država članica i nacionalnu ratifikaciju. U međuvremenu rezolucija ne mijenja Povelju i ne stvara nikakvo novo pravo. Izražava većinu, ali većina ne čini zakon.
Tekst također osuđuje antirodne pokrete i traži snažnije europsko djelovanje protiv njih (točka 5). Iza hvalevrijedne namjere zaštite prava žena stoji rizik: onaj da se dekretom definira što je prihvatljiv pokret, a što nije. Sloboda izražavanja i udruživanja ne štiti se stigmatiziranjem skupina, nego jamčenjem otvorene rasprave. Izabrani dužnosnici koji glasuju za taj tekst morat će pred građanima odgovarati za to širenje političke kontrole na civilno društvo.
Rezolucija koja poziva, potiče i ponavlja nije zakon: to je želja čiji račun tek treba platiti.
Europski parlament usvojio je 17. prosinca 2025. rezoluciju kojom prihvaća građansku inicijativu „Moj glas, moj izbor“ i traži od Komisije da uspostavi mehanizam solidarnosti za pobačaj. No taj tekst nema nikakav obvezujući učinak: poziva, ponavlja, potiče. 1,2 milijuna potpisa postaje pusta želja, a račun ostaje u limbu sljedećeg financijskog okvira.
Zdravstvo ostaje nacionalna nadležnost. Unija može podupirati, koordinirati, financirati projekte, ali ne može ni zakonodavno uređivati pristup pobačaju ni nametati standarde državama. Rezolucija to napola priznaje govoreći o mehanizmu „otvorenom za države članice koje to žele“ i „bez zadiranja u nacionalne zakone i propise“. Osim što se sustav kojim poziva, financijska potpora Unije državama koje nude siguran pobačaj svakoj osobi s boravištem u Uniji, svodi na to da zajednički proračun plaća politike koje neke države odbijaju. Pokazana velikodušnost nije prijenos nadležnosti, ali stvara politički i proračunski pritisak koji zaobilazi načelo supsidijarnosti.
Mehanizam solidarnosti još ne postoji: bio bi potreban zakonodavni prijedlog Komisije, a zatim suglasnost Vijeća i Parlamenta. Rezolucija samo traži taj prijedlog. U međuvremenu su građani koji su potpisali EGS dobili tek izjavu o namjeri. Cijena čekanja je stvarna: žene i dalje putuju iz jedne države u drugu, s troškovima i rizicima koje to nosi, dok se postojeća europska sredstva, poput programa EU4Health, ne koriste u punoj mjeri za pristup spolnom i reproduktivnom zdravlju (točka 6).
Točka 7 ponavlja poziv da se pravo na pobačaj upiše u Povelju o temeljnim pravima i potiče Vijeće da sazove konvenciju za reviziju ugovora. To je politički zahtjev, a ne pravna izmjena. Revizija ugovora zahtijeva jednoglasnost država članica i nacionalnu ratifikaciju. U međuvremenu rezolucija ne mijenja Povelju i ne stvara nikakvo novo pravo. Izražava većinu, ali većina ne čini zakon.
Tekst također osuđuje antirodne pokrete i traži snažnije europsko djelovanje protiv njih (točka 5). Iza hvalevrijedne namjere zaštite prava žena stoji rizik: onaj da se dekretom definira što je prihvatljiv pokret, a što nije. Sloboda izražavanja i udruživanja ne štiti se stigmatiziranjem skupina, nego jamčenjem otvorene rasprave. Izabrani dužnosnici koji glasuju za taj tekst morat će pred građanima odgovarati za to širenje političke kontrole na civilno društvo.
Rezolucija koja poziva, potiče i ponavlja nije zakon: to je želja čiji račun tek treba platiti.
