Europski parlament usvojio je tekst o sustavnom uključivanju rodne perspektive u proračun EU. Ovaj pristup ima za cilj osigurati da proračunska sredstva doprinose ravnopravnosti spolova. Inicijativa je posebno aktualna u kontekstu priprema za sljedeći višegodišnji financijski okvir (2028.-2034.).
Tekst se temelji na pravnoj podlozi iz Ugovora o EU i Povelje o temeljnim pravima. Glavni cilj je integriranje ravnopravnosti spolova kao horizontalnog prioriteta u sve faze proračunskog procesa - od planiranja do provedbe i evaluacije.
Provedba će započeti postupno, uzimajući u obzir smjernice za sljedeći višegodišnji financijski okvir (2028.-2034.). Komisija će biti odgovorna za razvoj metodologija, a Europski parlament i Vijeće će vršiti nadzor. Prvi rezultati očekuju se do 2026. godine.
Očekuje se da će pristup dovesti do učinkovitijeg usmjeravanja sredstava u područja koja doprinose ravnopravnosti spolova. Građani će imati koristi od transparentnije raspodjele javnih sredstava. Ekonomska istraživanja pokazuju da poboljšanje ravnopravnosti spolova može povećati BDP EU za 6,1-9,6% do 2050. godine.
Europski parlament usvojio je rezoluciju kojom traži od Komisije da svoju pilot-metodu praćenja potrošnje za rodnu ravnopravnost pretvori u pravi rodno osviješteni proračun, s obvezujućim ciljevima. Iza dobrih namjera krije se novi sloj birokracije i prijenos moći na neizabrane stručnjake.
Komisija je razvila statistički alat za ocjenjivanje programa prema njihovu doprinosu rodnoj ravnopravnosti, od 2 (glavni cilj) do 0* (vjerojatan pozitivan, ali nedokazan učinak). Parlament uzima taj postupak na znanje, ali odbija se zadovoljiti njime: traži cjelovitu i operativnu metodu već od sljedećeg financijskog okvira, s brojčanim ciljevima. Pomak je jasan: od instrumenta promatranja prelazi se na instrument raspodjele sredstava.
Problem nije rodna ravnopravnost sama po sebi, nego planska logika. Određivanje minimalnog udjela proračuna za neki cilj znači oduzimanje sredstava drugim prioritetima, bez izričite demokratske rasprave o odabiru prioriteta. Brojke koje navodi sam Parlament pokazuju krhkost metode: ocjene za ocjenu 2 kretale su se od 1 % do 3 % između 2021. i 2024. a Komisija priznaje da godišnje usporedbe imaju ograničenu vrijednost zbog problema s podacima. Graditi obvezujuću proračunsku politiku na tako nestabilnoj osnovi pogreška je u koncepciji.
Osim toga, rezolucija traži da se uzmu u obzir mogući negativni učinci programa na rodnu ravnopravnost, istodobno priznajući da to ne smije obeshrabriti ulaganja u sektore poput obrane. Ta proturječnost otkriva dvosmislenost pristupa koji želi sve mjeriti, a nikada ne preuzima troškove.
Parlament poziva Komisiju da uspostavi „mehanizam za očuvanje rodne ravnopravnosti”: svaki zakonodavni prijedlog koji Europski revizorski sud ocijeni protivnim strategiji rodne ravnopravnosti trebalo bi revidirati. Riječ je o teškoj institucionalnoj novini: neizabrano kontrolno tijelo, Europski revizorski sud, dobilo bi pravo veta u praksi na političke odluke. Revizorski je sud tu da provjeri zakonitost potrošnje, a ne da presuđuje o političkim smjernicama.
Taj mehanizam dodaje sloj prethodne kontrole koji će usporiti donošenje tekstova i dati stručnjacima moć blokiranja. Za poduzeća to znači dodatna kašnjenja i veću nesigurnost u pogledu usklađenosti programa. Za građane to odluke dodatno udaljava od birališta.
Parlament također traži sustavne procjene učinka na rodnu ravnopravnost, uključujući porezne režime i državne potpore, istodobno priznajući administrativne troškove za mala i srednja poduzeća. Pojednostavnjenje koje se drugdje toliko hvali ovdje postaje prihvaćena složenost.
Proračun nije instrument društvenog inženjeringa: to je novac poreznih obveznika i svaki euro usmjeren na neki cilj mora biti opravdan javnom raspravom, a ne stručnom ocjenom.
Europski parlament usvojio je rezoluciju kojom traži od Komisije da svoju pilot-metodu praćenja potrošnje za rodnu ravnopravnost pretvori u pravi rodno osviješteni proračun, s obvezujućim ciljevima. Iza dobrih namjera krije se novi sloj birokracije i prijenos moći na neizabrane stručnjake.
Komisija je razvila statistički alat za ocjenjivanje programa prema njihovu doprinosu rodnoj ravnopravnosti, od 2 (glavni cilj) do 0* (vjerojatan pozitivan, ali nedokazan učinak). Parlament uzima taj postupak na znanje, ali odbija se zadovoljiti njime: traži cjelovitu i operativnu metodu već od sljedećeg financijskog okvira, s brojčanim ciljevima. Pomak je jasan: od instrumenta promatranja prelazi se na instrument raspodjele sredstava.
Problem nije rodna ravnopravnost sama po sebi, nego planska logika. Određivanje minimalnog udjela proračuna za neki cilj znači oduzimanje sredstava drugim prioritetima, bez izričite demokratske rasprave o odabiru prioriteta. Brojke koje navodi sam Parlament pokazuju krhkost metode: ocjene za ocjenu 2 kretale su se od 1 % do 3 % između 2021. i 2024. a Komisija priznaje da godišnje usporedbe imaju ograničenu vrijednost zbog problema s podacima. Graditi obvezujuću proračunsku politiku na tako nestabilnoj osnovi pogreška je u koncepciji.
Osim toga, rezolucija traži da se uzmu u obzir mogući negativni učinci programa na rodnu ravnopravnost, istodobno priznajući da to ne smije obeshrabriti ulaganja u sektore poput obrane. Ta proturječnost otkriva dvosmislenost pristupa koji želi sve mjeriti, a nikada ne preuzima troškove.
Parlament poziva Komisiju da uspostavi „mehanizam za očuvanje rodne ravnopravnosti”: svaki zakonodavni prijedlog koji Europski revizorski sud ocijeni protivnim strategiji rodne ravnopravnosti trebalo bi revidirati. Riječ je o teškoj institucionalnoj novini: neizabrano kontrolno tijelo, Europski revizorski sud, dobilo bi pravo veta u praksi na političke odluke. Revizorski je sud tu da provjeri zakonitost potrošnje, a ne da presuđuje o političkim smjernicama.
Taj mehanizam dodaje sloj prethodne kontrole koji će usporiti donošenje tekstova i dati stručnjacima moć blokiranja. Za poduzeća to znači dodatna kašnjenja i veću nesigurnost u pogledu usklađenosti programa. Za građane to odluke dodatno udaljava od birališta.
Parlament također traži sustavne procjene učinka na rodnu ravnopravnost, uključujući porezne režime i državne potpore, istodobno priznajući administrativne troškove za mala i srednja poduzeća. Pojednostavnjenje koje se drugdje toliko hvali ovdje postaje prihvaćena složenost.
Proračun nije instrument društvenog inženjeringa: to je novac poreznih obveznika i svaki euro usmjeren na neki cilj mora biti opravdan javnom raspravom, a ne stručnom ocjenom.
