Ovaj novi europski uredba ima za cilj poboljšati položaj poljoprivrednih proizvođača u prehrambenom lancu. Usvojen od Europskog parlamenta 2025. godine, fokusira se na posebne potrebe malih i srednjih poljoprivrednih gospodarstava koja se suočavaju s izazovima poput klimatskih promjena i trgovinske nesigurnosti.
Uredba se temelji na Zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU i ima za cilj ojačati pregovaračku poziciju poljoprivrednih proizvođača. Glavni ciljevi uključuju poboljšanje prihoda, poticanje mladih poljoprivrednika i osiguravanje pravednije raspodjele vrijednosti u prehrambenom lancu.
Uredba stupa na snagu nakon službenog objavljivanja u Službenom listu EU. Provedbu će nadzirati Europska komisija u suradnji s nacionalnim vlastima. Predviđena su prijelazna razdoblja za primjenu različitih mjera.
Očekuje se poboljšanje ekonomskog položaja poljoprivrednih proizvođača, posebno malih i srednjih gospodarstava. Potrošači će imati koristi od veće transparentnosti i održivosti u prehrambenom lancu. Mjere bi trebale pridonijeti oživljavanju ruralnih područja i privlačenju mladih ljudi u poljoprivredu.
Dana 8. listopada Parlament je usvojio niz amandmana koji jačaju organizacije proizvođača i uređuju oznake „pošteno“ i „kratki lanac“. Iza retorike o seljačkom dohotku krije se izbor društva: zamijeniti pojedinačno pregovaranje legaliziranim kartelom, bez jamstva da potrošač ima koristi.
Proširenje prava na pregovaranje na nepriznate organizacije, uključujući zadruge, na pet godina nakon zahtjeva za priznanje stvara razdoblje iznimke u kojem akteri koji još nisu validirani mogu raspravljati o ugovornim uvjetima u ime svojih članova. Namjera je dati težinu poljoprivrednicima pred kupcima, ali mehanizam zapravo znači dopuštanje koordinacije cijena bez prethodne kontrole kriterija priznanja. Ograničenja obujma (33 % na nacionalnoj razini, 5 % na razini Unije) trebala bi očuvati tržišno natjecanje. No na uskim nacionalnim tržištima 33 % dovoljno je da utječe na cijene, a potrošač će platiti razliku bez dokazane ekonomske učinkovitosti.
Liberalna alternativa bila bi pojednostaviti i ubrzati priznanje postojećih organizacija, zajamčiti stvarnu primjenu pravila tržišnog natjecanja i pustiti poljoprivrednike da slobodno odaberu način stavljanja na tržište, bez stvaranja novih prava na pregovaranje za nepriznate subjekte. Ugovorna sloboda, uređena općim pravom, bolje štiti stranke od privremene iznimke čiji se učinci na cijene ne procjenjuju.
Prethodni pristanak poljoprivrednika za uporabu oznaka „pošteno“ ili „kratki lanac“ polazi od dobre namjere: spriječiti da kupci prisvoje te oznake bez protučinidbe. No u praksi to stvara novu formalnost za svaki proizvod i svaki ugovor, s rizikom sporova oko toga što je „informirani“ pristanak. Mali proizvođači, koji bi trebali biti zaštićeni, morat će dokumentirati taj pristanak, što povećava njihov administrativni teret dok tekst tvrdi da ga želi smanjiti.
Isto tako, mogućnost da države članice dodaju nacionalne zahtjeve za te oznake, pod uvjetom da ne stvaraju dodatni teret za poljoprivrednike, otvara vrata fragmentaciji jedinstvenog tržišta. Proizvod označen kao „kratki lanac“ u Francuskoj možda to neće biti u Njemačkoj, a kontrole će se umnožiti. Pristup utemeljen na supsidijarnosti bio bi pustiti aktere da sami definiraju svoje specifikacije i povjeriti provjeru privatnim certifikatorima, pod odgovornošću robnih marki, umjesto gomilanja javnih pravila.
Želeći zaštititi poljoprivrednike, Parlament organizira nestašicu i tjera potrošača da plati.
Dana 8. listopada Parlament je usvojio niz amandmana koji jačaju organizacije proizvođača i uređuju oznake „pošteno“ i „kratki lanac“. Iza retorike o seljačkom dohotku krije se izbor društva: zamijeniti pojedinačno pregovaranje legaliziranim kartelom, bez jamstva da potrošač ima koristi.
Proširenje prava na pregovaranje na nepriznate organizacije, uključujući zadruge, na pet godina nakon zahtjeva za priznanje stvara razdoblje iznimke u kojem akteri koji još nisu validirani mogu raspravljati o ugovornim uvjetima u ime svojih članova. Namjera je dati težinu poljoprivrednicima pred kupcima, ali mehanizam zapravo znači dopuštanje koordinacije cijena bez prethodne kontrole kriterija priznanja. Ograničenja obujma (33 % na nacionalnoj razini, 5 % na razini Unije) trebala bi očuvati tržišno natjecanje. No na uskim nacionalnim tržištima 33 % dovoljno je da utječe na cijene, a potrošač će platiti razliku bez dokazane ekonomske učinkovitosti.
Liberalna alternativa bila bi pojednostaviti i ubrzati priznanje postojećih organizacija, zajamčiti stvarnu primjenu pravila tržišnog natjecanja i pustiti poljoprivrednike da slobodno odaberu način stavljanja na tržište, bez stvaranja novih prava na pregovaranje za nepriznate subjekte. Ugovorna sloboda, uređena općim pravom, bolje štiti stranke od privremene iznimke čiji se učinci na cijene ne procjenjuju.
Prethodni pristanak poljoprivrednika za uporabu oznaka „pošteno“ ili „kratki lanac“ polazi od dobre namjere: spriječiti da kupci prisvoje te oznake bez protučinidbe. No u praksi to stvara novu formalnost za svaki proizvod i svaki ugovor, s rizikom sporova oko toga što je „informirani“ pristanak. Mali proizvođači, koji bi trebali biti zaštićeni, morat će dokumentirati taj pristanak, što povećava njihov administrativni teret dok tekst tvrdi da ga želi smanjiti.
Isto tako, mogućnost da države članice dodaju nacionalne zahtjeve za te oznake, pod uvjetom da ne stvaraju dodatni teret za poljoprivrednike, otvara vrata fragmentaciji jedinstvenog tržišta. Proizvod označen kao „kratki lanac“ u Francuskoj možda to neće biti u Njemačkoj, a kontrole će se umnožiti. Pristup utemeljen na supsidijarnosti bio bi pustiti aktere da sami definiraju svoje specifikacije i povjeriti provjeru privatnim certifikatorima, pod odgovornošću robnih marki, umjesto gomilanja javnih pravila.
Želeći zaštititi poljoprivrednike, Parlament organizira nestašicu i tjera potrošača da plati.
